U ono vrijeme, davno i pradavno, nad nedalekom Krapinom postojala su tri grada i u njima tri brata vladara, Čeh, Meh i Leh, kaže narodna predaja. Imali sestru Vilinu koje je potajno ljubovala s rimskim gospodarem pod čijom je čizmom stenjao njihov narod. Tri brata dogovore urotu protiv Rimljana, ali ih sestra izda. Oni ga ipak stignu ubiti, a sestra pobjegne i kasnije u nekoj pećini (i danas se zove Vulina jama) rodi dijete. Braća je, dok se sunčala ispred pećine, uhvate i uzidaju u jedan od krapinskih gradskih tornjeva, a divlji vol malo zatim utrči u pećinu i dijete, koje se igralo zlatnom jabukom, nabije na rogove te ga, mrtvog, podzemnim putovima donese na drugu stranu brda. Tu ga nađe neki pustinjak i sahrani, a otad se to mjesto, jer je dijete bilo prelijepo, zove Lepoglava.

Tako kaže legenda. Lepoglava se u dokumentima prvi put spominje 1399., a godinu dana kasnije započet će stvarnost i povijest gradića koji danas broji malo više od 4000 stanovnika. Povijest počinje od dolaska pavlina, bijelih fratara, koji će ovdje ostati do 1768., ali će njihovo naslijeđe, i materijalno i duhovno, ostati prisutno za sva vremena. Njihov samostan je, naime, i danas praktički „grad u gradu“ i kad bi ga se nekim čudom „izrezalo“ iz Lepoglave, toliki je da bi slabo išta ostalo. U dijelu samostana je i najpoznatiji zatvor ili kaznionica u Hrvatskoj, pa i u bivšoj nam državi, a ovdje je, znamo, robijao i Josip Broz Tito, o čemu sada govori tek spomen-ploča na zgradi u kojoj se od 1929. do 1931. godine tajno sastajao s dr. Pavlom Gregorićem i drugima te davao upute za rad partijskih organizacija. Kaznionica je aktivna i danas, ali u galeriji nema nijedne slike, zabranjeno.

- Gospodine – upozorava me mlada policajka ispred ulaza, vidjevši mi foto-aparat obješen o vratu – samo da znate da je fotografiranje ovdje zabranjeno.

Kaže to prilično ljupko, s osmijehom.

- Inače ćete mi, znam nabaciti lisice i onda… - odgovaram, također s osmijehom.

- I, šta će se uslijediti nakon što Vam nabacim lisice, a? – bocka me, koketno lupkajući „odgojnom palicom“ o bedro.

M.J. | Bljesak.info / Nema čega nema

Praviti putopis u Lepoglavi bio mi je pravi užitak, kako zbog svega što ću vidjeti, tako i zbog činjenice da me tamo čeka čovjek pred kojim se ovdje otvaraju sva vrata osim zatvorskih, mada bi se možda, pošto je bivši policijski dužnosnik, i tu dalo ponešto uraditi. Zove se Damir Vrtar, predsjednik je udruge „Lepoglavski ahat“ i strastveni skupljač kristala. Znam ga mnogo godina, budući da nije propustio nijedno od 17 izdanja Sajma minerala, kristala, fosila, poludragog i dragog kamenja u mom Kreševu. Došao je, unatoč koronarnim preprekama, i ove godine, kad je sajam održan na otvorenom, a u Kreševo, iako mu baš i nije usput, svake godine svrati i kad krene na more ili bilo gdje u potrazi za kristalima po bivšoj nam državi i šire.

Naravno da je prvo mjesto na koje će me odvesti prostorija u kojoj su izloženi kristali, a broj 1 je, dakako, lepoglavski ahat, rijetki poludragi kamen, koga, eto, ima u ovom kraju. Neke vitrine su pune ahata, a u drugim ima kristala i minerala iz cijelog svijeta. Dragutin, a i drugi članovi udruge, nerijetko u lovu na minerale stignu do Bugarske, Španjolske i ko zna gdje sve, a u zbirci su i brojni minerali iz Bosne i Hercegovine. Sa zadovoljstvom primjećujem da je citrin, koji se u Europi može naći samo u Kreševu, izložen na najboljim mjestima. Kao što iz Lepoglave svake godine dođu na sajam u Kreševo, tako i obrnuto, Kreševljaci nijednom nisu propustili ovdašnji sajam. U odvojenim vitrinama suveniri, izrađeni od ahata, ali i od opala, mokaita i malahita iz Australije te od drugih rijetkih minerala. Pirit, barit, kvarc, galenit, anglesit, fluorit, prehnit, siderit, epidot, turmalin, prazem, karneol, azurit, ankerit, kalcit, ametist, flint, jaspis, tuf… Ukratko, u vitrine je stao čitav jedan šareni sjajni svijet!

Izložbeni prostor „Lepoglavskog ahata“ nalazi se u mjesnom domu kulture, a tu je, s druge strane hodnika, i stalna izložba drugog zaštitnog znaka grada, lepoglavske čipke. Tu nas čeka ljubazna gospođa Karmen Šoštarić. Crnačipka/bijelačipka/crnačipka/bijelačipka… Može li ko brže? :) Lepoglavska čipka„na batiće“, bijele ili bež boje, 2009. godine se sasvim zasluženo našla na UNESCO-ovom reprezentativnom popisu nematerijalne baštine čovječanstva.

M.J. | Bljesak.info / Karmen Šoštarić

Načas se opet vraćam pavlinima. Ovdje su naprosto napravili čuda; dovoljno je, recimo, znati podatak da je, ne u Zagrebu, Splitu, Puli ili Rijeci, već u Lepoglavi, otvorena prva gimnazija na tlu današnje Hrvatske, dogodilo se to 1503. godine, a 1656. je utemeljen studij filozofije te, koju godinu kasnije, i teologije. Štoviše, pavlini su 1674., uz blagoslov cara Leopolda I. Habsburgovca i pape Klementa X., dobili dozvolu za dodjeljivanje doktorata iz dvaju spomenutih područja, čime mjestašce postaje i dobiva i prvo sveučilište u današnjoj Hrvatskoj. E pa, pavlini su, tvrde povjesničari i etnolozi, „kumovali“ i donošenju čipkarskog umijeća u lepoglavski kraj i njegovom dubokom usađivanju u ovdašnji narod. Evo je po zidovima, prošarane maštovitim geometrijskim i još maštovitijim motivima iz biljnog i životinjskog svijeta.

Kad smo već u Domu kulture, načas ćemo svratiti i u gradsku knjižnicu, da se upoznam s dvjema knjižničarkama i čujem šta se čita. Obećavam im, i obećanje ću ispuniti, prvom prigodom poslati i koju svoju knjige pa se pozdravljamo, jer to je bila samo mala stanka na putu upoznavanja lepoglavske čipke.

Od 1997. godine se, naime, ovdje svake jeseni održava Međunarodni festival čipke. Gripa zvana korona, promovirana u kugu je, naravno, okrnjila i tu tradiciju pa je festival organiziran 2020. godine uglavnom virtualan. Pod devizom „bolje uživo jednom nego virtualno triput“ :) za pet minuta sam u drugom traktu pavlinskog samostana. Damir, naime, zna Mirka Varovića, čovjeka koji je utemeljio festival i svih ovih godina je prvi čovjek organizacije, takoreći „tatu festivala“, koji nas već čeka.

Ovo je 24. izdanje festivala, a već tradicionalno se održava pod pokroviteljstvom predsjednika Republike, onog što je neki dan po Bosni dijelio nekakve sapune i parfeme, Zorana Milanovića, ali i nekoliko državnih ministarstava te Hrvatskog povjerenstva za suradnju s UNESCO-om. Zemlja partner je Republika Bugarska, a to što je festival virtualan ne znači da su i eksponati takvi; naprotiv, nepreglednim hodnicima i nekadašnjim pavlinskim redovničkim ćelijama nanizalo se na stotine uradaka iz brojnih država. Ovdje to više nisu samo okrugle i pravokutne čipke „za pokazati“ već i nevjerojatne kreacije haljina i druge odjeće te kruna, odnosno tijara, i raznorodnog nakita, a tu je i alat kojim se služe čipkari i čipkarke. Posebnu draž kompletnoj izložbi daju stoljećima stari oslikani barokni natpisi u latinštini, zaostali iza pavlina. „Contra vim mortis non est medicamen in hortis“ ili „Protiv sile smrti nema lijeka u vrtu“, poručuje kostur na zidu. A cijepljenje, a, pavlini? :) Bit će da je autor ove i drugih slika znameniti pavlin slikar Ivan Krstitelj Ranger (1700.-1753.), pokopan koji korak dalje, u jepoglavskoj crkvi.

M.J. | Bljesak.info / Tata festivala čipke Mirko Varović

Pavlini su započeli čipkarsku sagu, a nastavili je oni koji su bili dovoljno dalekovidi da vide kakvo blago imaju. S kraja 19. i početkom 20. stoljeća prve radionice organizira Zlata plemenita Šufflay; ako sam dobro povezao stvari, Zlata bi trebala biti sestra povjesničara, političara, prevoditelja i pisca, autora prvog hrvatskog SF romana, Milana Šufflaya, ubijenog u veljači 1931., po narudžbi iz beogradske kraljevske kuće, na kućnom pragu. Čovjek je bio svjetska faca, čak su na prosvjede protiv tog zločina pozivale veličine poput Alberta Einsteina i Heinricha Manna, ali je sve bilo uzalud, ono što kažu „ujeo vuk magarca“. Ali vratimo se čipki: ono što je započela Zlata Šufflay, nastavila je nakon Velikog rata Danica Brössler, a jedan od rezultata bile su i zlatna medalja na svjetskoj izložbi u Pariz 1937. te brončano odličje dvije godine kasnije u Berlinu. Nagrade su otad kontinuitet pa je, primjerice, na međunarodnom festivalu čipke u ruskoj Volgodi 2011. godine lepoglavska čipka u konkurenciji deset država plus 35 velikih ruskih oblasti proglašena najljepšom.

Lunjamo bezbrojnim samostanskim dvoranama, zavirujem i u jednu od najljepših crkava u Hrvatskoj; pored ulaza joj čudotvorni kip Majke Božje Lepoglavske iz 17. stoljeća. Vani ću zastati ispred visokog kipa Alojzija Stepinca ruku svezanim teškim željeznim bukagijama; pet godina je, prije nego će biti premješten u kućni pritvor u Krašiću, odrobijao upravo ovdje. Nimalo nije od viška izmaknuti se; drugačije se, koliki su, crkvu i samostan ni ne može vidjeti kako treba, kao ni svece, a sedam ih je, raspoređene po nišama na crkvenom pročelju. Inače je samostan, izuzev kaznioničkog dijela, službeno predan u ruke nadležnoj biskupiji, ali je obnovljen samo dio; da bi sve bilo kao nekad, nisu dovoljne stotine tisuća već bi trebalo namaknuti nekoliko milijuna eura.

Dva višemetarska stupa sa svecima stoje i na kružnom toku na ulazu u središte grada, što će reći da sam odlučio vidjeti i šta ima izvan samostnskog kompleksa. Tako ću pogledati i novovjeke drvene kipove po gradu, krajputaška raspela, u Parku hrvatskih branitelja naići na spomenik hrvatskog viteza, bojnika Dragutina Naglaša, prošarati pogledom po turističkom panou…

Posljednje odredište, kamo ću opet s Damirom i njegovim sinčićem Andrejem, koji nas prati cijelo vrijeme, zove se Gaveznica, bit će po iznimno ljekovitoj biljki gavez. Ogromnu rupu oivičenu stijenskim masivom trebalo bi, međutim, preimenovati u Ahatnicu, budući da je riječ o prvom poznatom nalazištu ahata u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Mjesto još zovu i Kameni vrh, a radi se o fosilnom vulkanu, nastalom prije otprilike 22 milijuna godina; da ne ispadne sitničavo, može biti da se dogodilo i kojih stotinu tisuća godina prije ili kasnije.

M.J. | Bljesak.info / Bijeli fratar

Pored ceste ima turistička tabla pa se znatiželjnom putniku može desiti da se sam zaleti ka Gaveznici, ali neće daleko, jer se koju stotinu metara dalje preko makadamskog puta ispriječila metalna rampa. Ključ je, pogađate, u Damirovom džepu. Autom se dođe do širokog platoa, a dolje, u ravnoj rupi, u kojoj se mali Andrej stvorio dok sam se ja još povraćao od začudnosti reljefa, oslikano je štošta vezano za geologiju ovog kraja. Niz jednu rivinu osipa se kamen i tu negdje treba kopati da bi se pronašao ahat. Ne znam ima li danas, na novogodišnje jutro, snijega u Lepoglavi, ali ako nije visok, pravo je vrijeme za kopanje; ljeti, naime, kad je vruće, kopačima se nerijetko pridruži pokoji poskok, a tražiti ahat s njim i nije baš veselo.

S pokaznih ploča na platou može se naučiti mnogo o geologiji uopće, a primjerci hematita, konglomerata, andezita, bazalta i ostalih minerala ovog područja zakačeni su, da učenje ne bi bilo „nasuho“, za jednu okruglu ploču, s osnovnim podacima o svakom. E da, kako ne bi ispalo da se ovdje može naći samo ahat (mada to uopće nije „samo“), ima, dakle, i crvenog jaspisa, kalcedona, čak i ametista i opala, a ahata ima i četiri kilometra dalje, na području Čreta.

Ahat su, za današnje doba, pronašli Damir i njegova ekipa, ali su za rijetki kristal znali i praljudi, koji su ga – dokaz je to što je nađen u nekoliko pećinskih staništa na ovom području – procijenili dobrim za izradu kamenih nožića, sjekira, strugalica i drugog alata. Učeni pavlini također su znali za njega, čim ga najpoznatiji „bijeli fratar“, Ivan Belostenec, inače neko vrijeme lepoglavski gvardijan, spominje 1740. godine u svom Gazophylaciumu. Zanimljivo, među svim onim desecima tisuća riječi našlo se i 270 mineraloških termina pa je dugo bio i nezaobilazna literatura mineraloga.

M.J. | Bljesak.info / Na Gaveznici

Elem, evo me s Gaveznice opet među pavline. I robijaše, a u Lepoglavi nisu robijali samo Tito i Stepinac, već, iz Titove ekipe, i Moša Piade te Rodoljub Čolaković, a posljednjih desetljeća prije uspostave hrvatske države i Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Hrvoje Šošić, Šime Đodan, Dobroslav Paraga, Ivan Zvonimir Čičak te, naravno, Franjo Tuđman.

A u kaznionici se, ne spomenuh, može noćiti, samo što vam ispred vrata neće stražariti ona policajka s početka priče – jedan dio je, naime, pretvoren u hotelski smještaj. U drugom dijelu je otvoren restoran, a zaposlenici su uglavnom osuđenici kojima nije ostalo još mnogo do isteka kazne pa, ako ti nisu rekli prije, nemaš pojma da je konobar ustvari robijaš. I sad: možete ne vidjeti ni ahat, ni čipku, ali nikako ne propustite svratiti u spomenuti restoran i pojesti zagorsku juhu s vrganjima – bolje nema ni u Zagorju, ni igdje na svijetu!